Ostavljamo bicikle iza sebe i krećemo konjima prema selu Dukha plemena. Dok smo kretali sa smijehom smo pratili jedni druge jer nitko od nas prije nije jahao. Možda i ne bi bilo toliko smiješno da nas je čekao krug oko hipodroma. Prema planu čekalo nas je pet do šest sati jahanja kroz tajgu u subarktičkom pojasu između mongolske i ruske granice.
Na naše iznenađenje brzo smo se uhodali. Pomoglo je to što većina puta prolazi gustom šumom koja se dijelom nalazi i na močvarnom području pa se polako jaše. Jedini problem je bio što bi konji nalazeći što bolji put kroz močvarni dio lupali s nama po drveću kao da su zaboravili da smo mi na njima. U nekom trenutku čak imaš osjećaj da to rade namjerno. Kako smo sve dublje ulazili u šumu sve nestrpljivije smo čekali da konačno dođemo do našeg plemena. Ni vodič nije točno znao gdje se nalazi selo Dukha. Oni se kao nomadi sele kroz godinu ovisno o godišnjem dobu i vremenski prilikama. Trenutno su se kako je došao kraj ljeta selili u svoj zimski kamp. Ljeti oni svoje kampove rade na većim nadmorskim visinama kako bi izbjegli vrućine koje ne odgovaraju sobovima. Zimi se spuštaju niže radi velikih hladnoča i nedostatka hrane za sobove u tim uvjetima. Kada smo naletjeli na prvog Duku na sobu znali smo da smo blizu. Nedugo zatim došli smo do sela.
Na rubu šume uz potok bilo je raspoređeno desetak šatora u kojim je ova grupa Dukha živjela. Lavež pasa najavio je naš dolazak. Odmah po dolasku otišli smo do plemenskog starješine koji nas je srdačno primio u svom domu. Svugdje uokolo bili su sobovi koji su mirno pasli i nisu se obazirali na nas. Zimi sobovi slobodno lutaju šumom te ih se samo nekolicina drži za jahanje tijekom tog razdoblja. Dukhe žive u posebnom odnosu sa sobovima. Oni su kao članovi plemena. Žive s njima i od njih. Koriste ih za jahanje ali i kao izvor hrane, a njihove se kože koriste za pokrivanje šatora te izradu odjeće i obuće. Taj odnos je bio naš motiv i razlog što smo svoje bicikle nazvali po njima. Ono što su Dukhama njihovi sobovi to su u modernom svijetu nama naši bicikli. Nakon kraćeg razgovora pokazali su nam šator u kojem ćemo prespavati. Šator je napravljen od drvenih trupaca koji se u novije vrijeme prekrivaju i ceradama od umjetnih materijala, a nerijetko možete vidjeti i mali solar. U sredini šatora je peć za grijanje i pripremu hrane. Uz rubove šatora nalaze se drveni kreveti koji su svega desetak centimetara od poda. Tu noć temperatura se spustila do nule. S obzirom na to da nema neke izolacije bilo je to jedno dosta “zanimljivo” iskustvo pogotovo kad se vatra ugasila. Drugi dan smo proveli istražujući selo i družeći se s njima. Saznali smo puno o njihovom životu i običajima. Dukhe prakticiraju šamanizam gdje se preci i prirodni sile smatraju svetima. Služe kao izvor snage ili uvida za šamane na koje se oslanjaju za savjete i iscjeljivanje Kroz svoje rituale komuniciraju s duhovima, precima i prirodom, Jahali smo i sobove ali jedino što ću reći je da je teže nego jahanje konja. Prije našeg povratka ponudili su nam svoje rukotvorine. Napravili su pravu malu tržnicu gdje je bilo svega od ogrlica i narukvica pa do izrezbareni sobovih rogova. Nakon što smo svi uzeli poneki suvenir bili smo spremni za krenuti dalje…
