Probudili smo se uz kišu tako da nam se nije žurilo ustat i krenut na doručak. Nekako smo se nadali da bi kiša u međuvremenu mogla prestati. Kad smo vidjeli da nakon svog našeg odugovlačenja kiša ne staje krenuli smo se spremat za vožnju. Nakon što su šatori i stvari bili spremljeni mogli smo krenuti. Vožnja makadamskim i travnatim putevima ni u tim uvjetima nije bila problem.
Kako smo se približavali selu Tsagaan Nuur kiša je sve više slabila. Kako to obično biva taman kad smo došli do sela kiša je skroz stala, a sunce izašlo. Selo se nalazilo odmah uz obalu jezera. Zanimljivo je da bez obzira na broj jezera i rijeka na ovom području lokalno stanovništvo se nikad nije bavilo ribolovom. Zapravo, na cijelom našem putovanju nismo vidjeli niti jedan brod ili bilo kakvu aktivnost na tim jezerima. Mongoli kažu što će ti riba kad imaš meso. Kad sam malo bolje razmislio i kod nas bi bilo dosta istomišljenika po tom pitanju. Selo je bilo tipično mongolsko većinom s drvenim kućama i krovovima u bojama. Kao i putevi koji vode do sela tako ni samo selo nema niti metra asfaltiranog puta. S obzirom na veličinu Mongolije i naseljenost to zapravo i nije čudno. Kako bilo mi smo svoj put do lokalnog restorana vrlo brzo našli. Tu nas čekala lokalna jela i čaj s mlijekom od jaka koji se ovdje pije u svim prilikama.
Odmah nakon ručka smo krenuli dalje jer je bilo još dosta vožnje do obitelji čiji ćemo tu večer biti gosti, a koja živi na osami u tipičnoj mongolskoj jurti. Ovaj dio vožnje je bio pravi užitak nakon kišnog jutra. Po dolasku smo se otišli pozdraviti s našim domaćinima i krenuli postavljati svoje šatore. Ova obitelj se kao i mnoge bavi uzgojem ovaca i konja. Upravo onih konja na kojima ćemo mi idući dan krenuti prema selu plemena Dukha.
