Nakon Ulaanbaatara i prilagodbe na vremensku razliku došlo je vrijeme za krenuti dalje. Slijedio je let za Murun, glavni grad pokrajine Khuvsgul. Ta sjeverna mongolska pokrajina bit će mjesto gdje će se odvijati većina našeg daljnjeg putovanja. Nakon slijetanja u Murun dočekao nas je vozač Bagi i priča je mogla krenuti dalje.
Bicikli su nas čekali u kutijama u Bagijevoj kući i trebalo je požuriti složiti ih da možemo što prije krenuti do prvog kampa odakle će idući dan početi naša biciklistička avantura. Kod Bagija su nas čekali kuharica Zula i drugi vozač koji se također zvao Bagi pa s obzirom na to da je bio mlađi od prvog Bagija idućih dana on je bio Bagi junior. Nakon što su bicikli bili složeni i sve spremno mogli smo krenuti.
Čim smo izašli iz grada nestalo je bilo kakve asfaltne ceste i krenula je vožnja nepreglednim prostranstvima gdje bi tu i tamo naletjeli na neki auto ili motor što smo kasnije vidjeli da je jedno od najpopularnijih prijevoznih sredstava kod lokalnog stanovništva. Osim toga, društvo na putu pravila su nam stada ovaca, krda jakova i divljih konja na koje smo nailazili vrlo često. Oba naša Bagija su bili fenomenalni vozači i brzine kojima su tjerali ta svoja vozila po tom terenu je čudo. Nije bilo malo puta kad smo pomislili neće ovo dobro završiti, ali ta lakoća kojom su oni vozili i bez greške zaobilazili sve prepreke je fascinantna. Čak i kad je izgledalo da se zaletavamo direktno u stado ovaca i kad smo već vidjeli ovcu na sjedalu do sebe, Bagiji su to bez imalo nervoze, kao da nikog ispred njih nema, sve bez greške odradili (sve ovce na broju).
Nakon vožnje od nekih 100 km dolazimo do svog prvog mjesta za kampiranje. Raspremamo stvari, postavljamo šatore i pripremamo se za večeru. Već tu prvu večer u mongolskoj divljini imali smo o čemu pričati i bili puni dojmova od dana koji je iza nas, a nismo zapravo još ni krenuli.
