Nakon prve noći u šatorima krećemo biciklima prema dolini Darkhad, zemlji stepa, šuma i stotine jezera. Na putu prema dolini morali smo prvo prijeći prijevoj Toom naš prvi veći uspon. Na najvišoj točci smo napravili i prvu pauzu. Na tom mjestu bilo je i nekoliko šatora, bar nam je tako na prvu izgledalo. Naš vodič Batbayar objasnio nam je da su tu prema vjerovanju Mongola domovi predaka tj. Mjesta u kojima prebivaju njihovi duhovi. Ondje se ljudi dolaze moliti svojim precima te prinose darove u obliku hrane, novca i raznih predmeta. Nakon kratkog razgledavanja i mi smo uzeli trenutak mira da na svoj način pokažemo poštovanje prema mjestu na kojem smo se nalazili.
U slavnom vremenu mongolskog carstva za vladavine Džingis-kana najrasprostranjenija religijska praksa bio je šamanizam. Održao se do današnjih dana bez obzira na to što je u 16. stoljeću u Mongoliju došao Budizam koji i dan danas prevladava kao religija. Svoj put nastavljamo spuštanjem u dolinu po grubim makadamskim putevima i močvarnim područjima gdje su nam svako malo društvo radila krda jakova koji kako se činilo nisu uopće nisu bili impresionirani našom pojavom. Zapravo ponašali su se kao da nas ni nema bez obzira na to što smo često prolazili vrlo blizu njih. Ta njihova reakcija, zapravo izostanak bilo kakve reakcije nekako nam je stvorio osjećaj da smo se dosita saživjeli s okolinom. Bili smo točno tamo gdje trebamo, na putu prema plemenu Dukha.
Nakon duže vožnje stižemo u selo Tugul. Stajemo kod objekta čuvara nacionalnog parka. Batbayar odlazi riješiti ulaznice te nakon nekog vremena iz ureda izlazi sa čuvarom koji govori kako bi bilo šteta da ne posjetimo muzej koji se nalazi u sklopu objekta. Bez razmišljanja smo pristali i tada je u sekundi krenula transformacija čuvara u kustosa muzeja. Pričao je velikim žarom bez obzira što ga mi nismo ništa razumjeli. Toliko je bio simpatičan da nam nije padalo na pamet prekidat ga. Batbayar bi nam svako toliko preveo po neki dio toga što je rečeno nekako kao da je i njemu bilo žao pekidat ga u njegovoj priči.
Kad smo završili s mujezem i pripremali se za krenuti dalje do našeg kampa za tu večer primijetio sam nešto u travi. Na prvi pogled mislio sam da sam krivo vidio ali ne u travi je bio runolist i to ne jedan nego hrpa njih. Batbayar me u čudu gledao dok sam mu objašnjavao kako me iznenadilo da smo tu u selu naišli na takvu jednu endemsku vrstu. On se na to počeo smijati, a sad meni nije bilo ništa jasno. Onda mi je objasnio, kod njih je runolist toliko čest da njime znaju punit i jastuke. Tko se vise načudio i nasmijao na kraju teško je reći ali bilo je vrijeme da se krene prema mjestu našeg kampa za tu večer.
